Otac, sin i magarac...
2015/03/16,17:15
Sećam se da sam kao klinka obožavala da čitam kratke narodne priče.
Minijaturni format s par stanica - nešto nalik slikovnicama. I dan danas
se nekih od tih priča sećam. Imale su pre svega edukativan karakter.
Jedna od njih je bila o ocu, sinu i magarcu i o tome ko treba da ga
jaše. Razni ljudi imaše različite ideje o tome i svi su ih s puno
ubeđenja iznosili, uz reči pogrde na pređašnje rešenje.
Fenomenalan način za objašnjenje naših naravi. I još bolji način da se razume da je i istina i realnost stvar nekada i vrlo, vrlo ličnog viđenja.
I sad kad čitam novine i slušam ljude setim se te priče.
Ako daš - što si dao, samo budale daju, ko zna u čiji će to džep otići.
Ako ne daš, kakav si ti čovek, nećeš drugima u nevolji da pomogneš.
Ako te ima - šta se mešaš i u svakoj si čorbi mirođija, sebe
promovišeš. Ako te nema - sebičan si, niko te ne zanima sem sopstvene
gu.ice.
E gde se narodu može udovoljiti.
-*-
Sve se uvek
svede na poziciju iz koje se gleda. Što za mene crno za druge može i
belo da bude. I uvek svi u pravu, jer nema sumnje, argumenti će se za
oba viđenja uvek naći.
A kako rešavam tu večitu i nezajažljivu želju
ljudi da sude i presuđuju na sve ono što im se ne uklapa u lični ukus.
Ćutanjem i uvek ćutanjem. S osmehom.
Na ćutanje se teško nastaviti. Svaki monolog pre ili kasnije prestane ako nema ko ulje na vatru da doliva.
A ja se držim svog kljuseta ili magarca. Pa dokle doguram.